Home > Život > Život jednog ateljea na Petrovaradinu

Život jednog ateljea na Petrovaradinu

Kada sam dogovarao svoju posjetu Novom Sadu Tihana iz Turističke organizacije mi je rekla kako posjeta tvrđavi nije potpuna bez posjete nekom od ateljea na Petrovaradinu, ranije sam vam pisao kako tvrđavom dominiraju ateljeji koji upotpunjuju duh ove nevjerovatne tvrđave.

Sjećam se Tihanine poruke: „ Gospodin Dragan Kurucić će rado da vas ugosti u svom ateljeu“. I stvarno odemo u pojestu njegovom ateljeu da čujemo o fotografijama i umjetnosti koji su utkani u identitet ovog grada. Ispred jednog od laguma u tvrđavi pored čuvene „Labaratorije zvuka“ dolazimo u Draganov atelje i tako kreće ova priča. Znate kako po definiciji kažu da je fotografija zapis svjetla, e u Draganovom slučaju su zapis života.

Dragan Kurucić rođen je 1962. u Novom Sadu. Od 1990. radi kao profesionalni fotograf. Diplomirao je na akademiji umetnosti u Novom Sadu na odsjeku za fotografiju i na visoko tehničkoj školi na odsjeku za primjenjenu fotografiju. Specijalizovao je foto ilustraciju. Živi od reklamne fotografije. Izlagao je svoje radove u Parizu, Londonu, Stokholmu, Pragu, Budimpešti, Temišvaru. Kaže da se za fotografiju počeo zanimati sa četiri ili pet godina, kada je slučajno osvjetlio film ocu svog prijatelja koji se bavio fotografijom.

Kada uđete u atelje, ne znate da li ste u muzeju, u studiju ili u nekom prostoru u koji čovjek ide kada želi da bude sam sa sobom. Kurucićev studio zapravo je lavirint u srcu Petrovaradinske tvrđave, Kurucić stvara u lagumima Petrovaradinske tvrđave već 29 godina.

Umjetnici su sedamdesetih godina počeli da „osvajaju“ tvrđavu. U najvećem broju to su bili slikari i vajari, tek po neki fotograf je tu našao svoje radno mjesto. Taj lavirint, niz hodnika, manjih i većih prostorija, ispunjen je predmetima iz bliže i dalje prošlosti. Tu su fenjeri, puška iz Napoleonovog doba, kutnjak dinosaurusa, potkovice magaraca koji su pomagali da se tvrđava izgradi, čak i dok je sređivao lagum kaže da je malteru našao košpicu od breskve koju je majstor pljunuo prije 350 godina kada je pravio tvrđavu pa je i ona ovdje kao svjedok prošlosti.

Tu je i fotografija Lenjina koji čita pravdu, wc u kojem se voda pušta ručkom iz voza, mnoštvo poklona, zahvalnica logoraša iz strahota Drugog svjetskog rata i neizostavni Draganov drug jedan lijepi pas koji je bio naš vodič više nego Dragan, reklo bi se.

„Nisam kolekcionar, već sam stavljao tu predmete koji su išli uz taj prostor i koji su mene nalazili, a ne ja njih. Nisam stavljao stvari po svaku cenu u prostor, već sam gledao da budu smisleno tu, da se uklapaju i da pričaju priču. Veliki broj predmeta i meni lično nešto znači i nema neku vrednost na tržištu.“ kaže Dragan.

Sve njegove fotografske celine, serije slika i motivi govore o tome, sve prikazuju svjetove koji nestaju ili se trude da pronađu način kako da ne nestanu potpuno. Najbolji primjer je izložba „Baroque underground“, priča o ljudima koji su odavno nestali iz društva, a u trenutku kada je izložba i zvanično otvorena veliki broj ljudi koje je portretisao je i fizički nestao s ovog svijeta. Iskreno sam se zaledio gledajući fotografije, jer svaka priča životnu priču. Svi koji me poznajete znate koliko volim fotografiju i kada sam vidio ovakvo nešto nisam mogao vjerovati. Ova izložba prikazuje sudbine ljudi koji se nisu snašli u životu, a ko se u životu ne snađe život ga surovo odbacuje. Na kraju teksta ćete imati malu galeriju ovih radova pa će vam biti jasno kako izgleda surovost života kada je Dragan zabilježi svojim aparatom.

„Kažu da ko se u životu ne snađe, život ga zaboravi. Upravo to se desilo ljudima s ovih slika. Oni su ljudi ispod margine, bez budućnosti, bez nade, ljudi bez ambicija. Ukupno 50 fotografija na kojima su prikazani autistični ljudi, siromašni, narkomani, alkoholičari, ljudi s ozbiljnim psihološkim problemima, slepi, stari i zaboravljeni. Oni su živeli jedni pored drugih, a nisu znali šta se dešava u komšiluku, kako žive oni pored. Ja sam ih spojio i povezao njihove sudbine i to fotografijom. Tu su živeli potomci aristokratskih porodica, koje su nekada bile vlasnici velikih kuća, ali se nisu snašli u novim vremenima pa su završavali ispod stepeništa. Te ljude je pregazilo vreme jer promenilo se sve, a pre svega sistem vrednosti, i oni su polako propadali, sami i zaboravljeni. Pronašao sam fotografije tih ljudi kada su bili mali, njihove bake i deke. Iz neke ne tako daleke prošlosti, ali mnogo daleko od onoga što su postali. Često teški alkoholičari. Ovo su jedinstvene slike, ne mogu se ponoviti, jer tih ljudi više nema. Ljudi žive u spomeniku, koji takođe propada, pa i sami postaju spomenik, ali na nekom drugom nivou.“ kaže Dragan.

Razgovarali smo dugo uz domaću rakiju, negative i fotografije. Pokazivao mi je slike i priče sa Svete Gore i manastira Hilandara. Neću više o temama koje smo pretresali, nego ću vam predložiti da upoznate gospodina Dragana Kurucića i njegov rad, jer je u pitanju poseban domen umjetnosti.

Autor: Zoran Matić

GALERIJA: “Baroque Underground” Dragan Kurucić

You may also like
Naučna studija sa Exita pokazala – uz ograničenja ulaska, festivali nisu mjesta masovnog širenja virusa!
Nektar Garden Fest je dobio pojačan line-up i novog partnera – Željeznice Republike Srpske!
Banja Luka Fest: Veče premijera na tvrđavi Kastel
Sve je stalo u rokenrol: Patrijarh Porfirije stigao i na EXIT
);