Novi Sad je jedan od onih gradova u koje jednom kada odete uvijek ćete se vraćati, uvijek ćete se radovati obilasku i uživanju u ovom divnom gradu u zlatnoj Vojvodini. Novi Sad je najveći grad Autonomne Pokrajine Vojvodine na sjeveru Republike Srbije. Grad se nalazi na granici Bačke i Srema, na obalama Dunava i Malog bačkog kanala, u Panonskoj ravnici i na severnim obroncima magične Fruške gore. Novi Sad je, posle Beograda, drugi grad u Srbiji po broju stanovnika. Na poslednjem zvaničnom popisu iz 2011. godine, sam grad je imao 231.798 stanovnika. Osnovan 1694. godine, Novi Sad je dugo vremena bio centar kulture, zbog čega je dobio ime „Srpska Atina“, postoji i jedan mural pored Vladičanskog dvora posvećen ovom nadimku. Ovaj predivni grad je kolijevka turizma i istinskog uživanja. U saradnji sa Turističkom organizacijom Novog Sada uživali smo u ovom sjajnom gradu i potrudio se da upoznam sve njegove priče.

Dolazimo sa Fruške gore i pred nama je grad, širokih ulica , prostran, urban a opet nekako sa starim šmekom, pred nama je Novi Sad. Bili smo smješteni u sjajnom hotelu u ulici Heroja Pinkija, u pitanju je hotel Arta. Divan hotel koji ima sve što putniku treba. Spremam se za obilazak grada i sjećam se da sam išao taksijem do centra da se nađem sa vodičem, taksijem je trebalo nekih deset minuta do centra grada, tako da je pozicija smještaja sjajna. Dolazim u centar i nalazim se sa sjajnom Vesnom Vukojev, nekako uvijek na putovanjima upoznam sjajne ljude i „raju“ za čitav život. Vesna me upoznala sa svim čarima ovog divnog grada. Pretabanali smo uzduž i poprijeko, zavirili u svako mjesto ovog grada, a Novi Sad ima mnogo ćoškova vrijednih zavirivanja. Pokušati ću vam prikazati lokacije za koje mislim da trebate obići da mogli reći da ste posjetili Novi Sad. Pa da krenemo.

Trg Slobode je mjesto održavanja skoro svih važnijih događaja na otvorenom, a u njegovom središtu se nalazi spomenik Svetozara Miletića, jednog od najznačajnijih srpskih političara 19. vijeka i najmlađeg gradonačelnika u istoriji Novog Sada. Spomenik je izradio poznati hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji je ujedno i autor Beogradskog pobednika na Kalemegdanu. Zanimljivo je da se često postavlja pitanje: Kome Svetozar prijeti? Meštrović je objasnio da je želio da prikaže temeperament „srpskog tića“ kako su ga zvali, da je želio prikazati trenutak kada žustro usred rasprave Miletić izlazi iz Gradske kuće. Na suprotnim stranama trga, okrenute jedna prema drugoj nalaze se Gradska kuća i katolička Crkva Imena Marijinog, obje projektovane od strane mađarskog arhitekte Georga Molnara. Prva crkva je podignuta 1894. godine, na mjestu starije crkve i predstavlja najveći vjerski objekat u Novom Sadu i jednu od njegovih najprepoznatljivijih znamenitosti. Sagrađena je u neogotskom stilu, od žute cigle, a interesantno je da Molnar za njeno projektovanje nije tražio nikakvu naknadu. Katolička crkva mu se za to odužila postavljanjem njegove biste unutar crkve. Visoka je čak 72 metra, a na njenom krovu dominira mađarska secesija koju ćete u Vojvodini često vidjeti. Zbog svoje grandioznosti, ova crkva je često nazivana katedralom, što ona nije jer se sjedište Bačke biskupije nalazi u Subotici. Gradska kuća je sagrađena godinu dana nakon crkve, u neorenesansnom stilu, po uzoru na gradsku kuću u Gracu. Prije njene izgradnje postojale su političke nesuglasice oko lokacije, a sam Svetozar Miletić se zalagao da na tom mjestu bude podignuto narodno pozorište. Na bočnim stranama trga smješteno je još nekoliko bisera arhitekture među kojima se ponajviše ističu palata zvana „Gvozdeni čovek“, Finansijska palata i zgrada hotela Vojvodina. Palata „Gvozdeni čovek“ je podignuta 1908/9., a Novosađanima je ova luksuzna stambeno-poslovna zgrada poznata kao mjesto gdje se nekada nalazila čuvena slastičarna „Dornšteter“, a kasnije restorani „Moskva“ i „Zagreb“. Ime je dobila po ratničkom oklopu postavljenom u udubljenju jedne od kupola.

Malo niže glavnog trga nalazi se i čuveno Srpsko Narodno Pozorište koje obavezno treba da posjetite i da pogledate neku od predstava ili koncerata ovdje jer program je fenomenalan i nećete se pokajati. Srpsko narodno pozorište osnovano je u Novom Sadu 1861. godine, a prvi pozorišni komadi SNP-a bili su prema tekstu Laze Lazarevića “Prijatelji” i Lajoša Kevera “Muški metod i ženska majstorija”, a odigrane su u ljeto 1861. godine.
Nastavili smo šetnju od pozorišta i došli do Uspenske crkve. Uspenska crkva je spomenik kulture od izuzetnog značaja, centar duhovnosti i kako mi reče Vesna najljepša crkva Novog Sada. Originalna crkva na ovom mjestu je nastradala, da bi je zamenila nova izgrađena 1776. Koja i danas postoji. Ova barokna crkva građena je u stilu mnogih pravoslavnih crkava ovog kraja. Ikonostas crkve rezbarili su braća Marković, Aksentije i Arsenije. Ikone ikonostasa pripisiju se Janku Halkozoviću, Dimitriju Jankoviću i Andreju Šaltisti. Zidne slike su radili Janko Halkozović, Vasilije Ostojić i Jovan Popović. Unutrašnjost ove crkve je prizor koji ćete teško zaboraviti, a kombinacija ikona i slika je prava galerija umjetnosti kao i mnoga druga mjesta u ovom divnom gradu.

Šetajući gradom i otkrivajući njegove priče čuli smo nešto zanimljivo. Ima jedno obilježje kraj kojeg sam hiljadu puta prošao u svojim posjetama Novom Sadu ali nisam obratio pažnju na njega. U pitanju je Jermenska crkva u Novom Sadu. 1741. godine bilo je preko 150 Jermena, ali su se neke porodice selile dalje pa je krajem 18. vijeka u Novom Sadu bilo između 40 i 100 Jermena. Jermeni su u Petrovaradinski Šanac došli iz Beograda 1739. s Grcima, Njemcima, Cincarima. Krajem 1743. oni su odlučili da sagrade poseban hram što im je nadbiskup Kaloče Patačić odobrio. Crkva je dovršena 1746. Crkva je bila posvećena svetom Petru i Pavlu. Najveći prilog dao je trgovac Jovan Čenazi. Jermeni kojima je crkva pripadala bili su katoličke veroispovesti. Jermenska crkva stradala je prilikom bombardovanja Novog Sada 12. juna 1849. godine. Kasnije je obnovljena, a pomoć je donirala i novosadska dobrotvorka Marija Trandafil. Krajem 19. veka u Novom Sadu je bilo samo 6 Jermena a krajem 1939. godine samo jedan. Jermenska crkva je srušena prilikom proširenja Bulevara Mihajla Pupina 1963. godine, tada je i crkva već bila u ruševnom stanju jer o njoj nije imao ko da brine . Njeno negdašnje mesto obeleženo je na tlu. Ukoliko obratite pažnju na tlu ćete vidjeti obrise crkve i oivčen dio u kojem je bio oltar, a tu je kosturnica jermenske porodice. Pored stoji hačkar, spomenik koji je podiglo Društvo jermensko-srpskog prijateljstva iz Jerevana u znak sećanja na jugoslovenske vazduhoplovce poginule pri prevozu pomoći postradalima od zemljotresa 1988. godine.

Preko puta ostataka Jermenske crkve vidim plavi tramvaj. Nekada su tu bili pravi tramvaji za kojima je narod trčao, a danas je tu zanimljiv kafić. Caffe Bar Trčika je kafić koji nosi ime prvog novosadskog tramvaja i smješten je u tramvaju. Originalan enterijer odiše gostoprimstvom, a širok izbor piće i dobra muzika razlozi su zbog kojih gosti trče u Trčiku. Ukoliko u centru grada tražite mjesto za odmor uz kafu nema boljeg od ovog.
Iza ovog obilježja nastavili smo naš put u upoznavanje umjetnosti ovog grada, tu nas očekuju galerija Pavle Beljanski i galerija Matice Srpske. Spomen zbirka Pavle Beljanski, kako joj je zavnični naziv, čuva priču o umjetnosti Vojvodine i o značenju ovog velikog ljubitelja umjetnosti. Spomen-zbirka Pavla Beljanskog se nalazi na Trgu galerija. Potpisivanjem darodavnog ugovora 1957. između velikog kolekcionara Pavla Beljanskog (1892-1965) i Izvršnog veća Autonomne pokrajine Vojvojvodine stvoreni su uslovi da se cjelokupna zbirka velike umetničke vrednosti prezentuje kao deo kulturne baštine srpskog naroda. Galerija – Spomen zbirka Pavla Beljanskog otvorena je za posete 1961. godine. Zanimljivo za spomenuti je da je sam gospodin Beljanski tokom ranijih godina života pomagao sve mlade umjetnike, posticao njihov rad, pa se može reći da je jedan od razloga za razvoj i očuvanje umjetnosti iz druge polovine 20tog vijeka. Ukoliko posjetite ovu predivnu zbirku vidjećete djela umjetnika poput: Nadežde Petrović, Save Šumanović, Petra Dobrovića, Milana Konjovića, Rista Stijovića, Petra Lubarde, Zore Petrović, Ljubice Cuce Sokić, Sretena Stojanovića i drugih.

Odmah pored Spomen zbirke nalazi se Galerija Matice Srpske. Nakon što sam je posjetio tvrdio sam da je ovo najeljpša galerija koju ćete posjetiti. Svaki ćošak ove galerije je spomenik umjetnosti na ovim prostorima. Njena istorija je vezana za istoriju Matice srpske, najznačajnije kulturne institucije kod Srba i Savu Tekeliju, velikog dobrotvora koji je Matici srpskoj zaveštao svoju cjelokupnu imovinu, uključujući i kolekciju portreta. Zbirka predmeta koju su činili pokloni se polako uvećavala, a naročito posle preseljenja Matice srpske u Novi Sad 1864. godine. Kao zvanični početak rada Muzeja Matice srpske, koji je tokom decenija uvećavao broj predmeta u umetničkoj, arheološkoj, numizmatičkoj i etnografskoj zbirci, uzima se 1933. kada su zbirke prezentovane javnosti. Osim umjetničke zbirke, sve ostale su 1947. bile ustupljene Vojvođanskom muzeju. Jezgro novoosnovane samostalne institucije koja je dobila naziv Galerija Matice srpske činila je zbirka predmeta umetničke zbirke Muzeja Matice srpske. Galerija Matice srpske se od 1958. pa do danas nalazi u zgradi izgrađenoj 1926., prema planu novosadskog arhitekte Lazara D. Dunđerskog. Stalnu postavku Galerije Matice srpske, raspoređenu u tri cjeline, čini preko 7000 eksponata. Ne postoje ni riječi ni načini da objasnim ljepotu ove galerije, to je nešto što jednostavno trebate vidjeti i doživjeti, tu količinu umjetnosti tako divno raspoređenu. Tu su djela Paje Jovanovića, Uroša Predića, Stevana Aleksića, Save Šumanovića, Pavla Simića i mnogih drugih. Tu je i ozbiljna kolekcija ikona i crkvenih crteža iz viševijekovne pravoslavne istorije. Ovo je definitivno jedno od onih mjesta koje opravdava Novi sad kao veoma ozbiljan centar kulture i umjetnosti, jedno od onih zdanja koje iziskuje poštovanje.

Nakon galerija nastavili smo dalje našu kružnu turu ovim nevjerovatnim gradom. Hotel „Vojvodina“ je najstariji novosadski hotel i datira iz 1854. godine. Prvobitno je nazvan po carici Jelisaveti, a kasnije po kraljici Mariji, supruzi kralja Aleksandra Karađorđevića. Današnje ime je dobio 1945. godine, a interesantne činjenice su da od izgradnje nije mijenjao originalni izgled, kao i to da je električno osvjetljenje imao još davne 1899. godine, iako je ono u gradu uvedeno tek 1910. godine. Preko puta hotela nalazi se još jedan arhitektonski biser, a u pitanju je Finansijska palata iz 1904. godine, u kojoj je danas smještena Vojvođanska banka. Jedno vrijeme se u njoj nalazila jedna od najreprezentativnijih gradskih galerija, ali joj je prije nekoliko godina ta namjena ukinuta. Tu je i čuveni „Mladenački trg“ koji je namijenjen uživanju zaljubljenih parova (i onih koji se tako osjećaju) na njihov najvažniji dan.

Pored brojnih crkava i hramova, u Novom Sadu se nalazi i jedna od nekolicine preostalih sinagoga u Srbiji. Sagrađena je u kombinaciji različitih stilova u periodu od 1902. do 1906. godine, kao peta po redu sinagoga na istoj lokaciji. Pripada aškenaškom redu, a izgledom podsjeća na segedinsku sinagogu. Iznad ulaza stoji hebrejski natpis čiji prevod glasi „Neka ova kuća bude dom molitava za sve narode“. Sa obje strane sinagoge nalaze se zgrade slične arhitekture, od kojih jedna predstavlja jevrejsku opštinu, a u drugoj je bila smještena jevrejska osnovna škola, a danas je sjedište baletske škole. Tokom okupacije u sinagogi su zatvarani Jevreji i odatle deportovani u koncentracione logore. Danas više nema religijsku namjenu, nego uglavnom služi kao koncertna dvorana. Predlažem vam da pratite kalendar događaja u sinagogi i da prisustvujete nekom od koncerata jer je to jedno od naunikatnijih iskustava koja ćete ponijeti kao uspomenu iz Novog Sada.
Preko puta sinagoge u blizini kancelarije Turističke organizacije nalazi se još jedna zanimljiva crkva. Reformatorska hrišćanska crkva je predivna građevina nalazi se u Šafarikovoj ulici. Crkvena opština Reformatske hrišćanske crkve u Novom Sadu osnovana je 1808. godine, a prvi vjernici su bili Mađari mahom iz Erdelja. Danas u Novom Sadu postoje dve crkve Reformatsko hrišćanske zajednice od kojih se jedna nalazi u centru (Šafarikova ulica) a druga u naselju Telep. Ova crkva sagrađena je 1865. na mjestu stare koja je nažalost postradala u Buni. Zanimljivo je da na crkvi nećete vidjeti ni krstove ni prikaze iz Svetog pisma, što je karakteristično za ovu vjersku zajednicu, u crkvi se nalaze orgulje iz 1890. godine.
Nastavljamo dalje i u jednom interesantnom prirodnom okruženju nailzaimo na jednu predivnu crkvu, u centru grada, a opet nekako van gužve i gradske frke. Pravoslavna crkva prenosa moštiju Svetog Nikolaja ili Nikolajevska crkva je najstariji pravoslavni hram u Novom Sadu. Zna se da je osveštana 1730. i da su njeni ktitori bili braća Bogdanović, koji su je izgradili kao porodičnu grobnicu. Nastradala je u Buni kao i većina grada, ali je obnovljena 1862. Godine. Finansirali su veliki dobrotvori Marija I Jovan Trandafil iz fonda koju su za tu namenu i osnovali. Crkva odiše ruskim stilom, čak i kupola je pozlaćena i podsjeća na Kijev . Ikonostas je oslikao novosadski slikar Pavle Simić. U crkvi su sahranjeni dobrotvori Marija i Jovan Trandafil sa svojom rano preminulom djecom. U njoj su 1913. kršteni i sinovi Alberta Ajnštajna I njegove prve žene Novosađanke, Mileve Marić Ajnštajn. Na spoljnom zidu crkve se nalazi najstariji zapis reči Novi Sad na srpskom jeziku. Uz sve to okružena je nevjerojatnom prirodom tako da je ovo oaza mira u srcu grada bez koje posjeta Novom Sadu nije potpuna.
Sledeći zanimljiv hram koji sam posjetio je Crkva Sveta tri Jerarha ili Almaška crkva. Ova crkva je ujedno od svih pravoslavnih crkava najveća, građena od 1797. Do 1808. godine u stilu ranog klasicizma. U to vrijeme Tri Jerarha su bili gradska slava. Drvorez je radio Aksentije Marković, a ikonostas I zidno slikarstvo Arsenije Teodorović. Oltarsku unutrašnjost je ukrasio ukrajinski slikar Andrej Šaltisti. Polovinom 1852. Godine posjetio ju je imperator Franjo Josif, koga je u oltar uveo bački vladika Platon Atanacković da poljubi jevanđelje.
Ovu turu okičenu zlatnim tornjevima Novog Sada završili smo sa Uspenskom crkvom. Uspenska crkva je spomenik kulture od izuzetnog značaja, centar duhovnosti i kako mi rekoše najljepša crkva Novog SadaOriginalna crkva na ovom mjestu je nastradala, da bi je zamenila nova izgrađena 1776. kojai danas postoji. Ova barokna crkva građena je u stilu mnogih pravoslavnih crkava ovog kraja. Ikonostas crkve rezbarili su braća Marković, Aksentije i Arsenije. Ikone ikonostasa pripisiju se Janku Halkozoviću, Dimitriju Jankoviću I Andreju Šaltisti. Zidne slike su radili Janko Halkozović, Vasilije Ostojić I Jovan Popović. Unutrašnjost ove crkve je prizor koji ćete teško zaboraviti, a kombinacija ikona i slika je prava galerija umjetnosti kao i mnoga druga mjesta u ovom divnom gradu.
Napravili smo mali krug i došli do čuvene ulice Jovana Jovanovića Zmaja. Od Trga slobode pa do Vladičanskog dvora prostire se Zmaj Jovina ulica, najznačajnija pješačka zona u Novom Sadu, gdje je smješten veliki broj kafića, ljetnih bašta i prodavnica različite namjene. Na broju 28 se nalazi najstarija kuća u Novom Sadu, sagrađena 1720. godine u baroknom stilu. Bila je među prvim kućama na sprat, a u njoj je 1790. otvorena i prva novosadska štamparija. Vladičanski dvor je vjerovatno najinteresantnija građevina u ovoj ulici i jedno od najvrijednijih arhitektonskih zdanja grada. Sagrađen je 1901. godine u blizini Saborne crkve, na mjestu prvog episkopskog dvora, koji je stradao u bombardovanju 1849. godine. Fasada današnjeg dvora predstavlja simbiozu bizantijskih, istočnjačkih, ali i arhitektonskih i dekorativnih elemenata srednjovijekovnih srpskih manastira. Ispred dvora se nalazi spomenik pjesniku Jovi Jovanoviću Zmaju, koji je volio da se šeta ovim putem. Jovan Jovanović Zmaj bio je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika, a svakako i jedan od najvoljenijih, naročito među decom koja ga iz milošte zovu Čika Jova Zmaj. Rođen je 24. novembra 1833. godine u Novom Sadu u kom je pohađao osnovnu školu.Odrastao je u vrlo staroj i poštovanoj porodici. U najranijem detinjstvu interesovao se za srpske narodne pjesme koje su mu recitovali, pa je čak i tada sam sastavio poneku pjesmu.Srednju školu završio je u Bratislavi a studije nastavio u Budimpešti, Pragu i Beču gde je studirao pravo. To je bila želja njegovog oca, ali sopstvena nahođenja vodila su ga ka medicini, a kasnije i fizici. Nakon završenih studija prava, 1860. godine vraća se u Novi Sad i postaje službenik u novosadskom magistratu. Tu se i upoznao sa svojom budućom suprugom, Ružom Ličanin. Ljubav i srećan porodični život inspirišu ga da napiše svoju najpoznatiju zbirku pesama Đulići (od turske riječi Gül što znači „ruža“).Pošto mu služba u magistratu nije više odgovarala, napustio ju je i posvetio se književnom radu. Ostati će upamćen u narodu kao Jovan Jovanović Zmaj, nadimak Zmaj igra reči, pošto je 3. maj bio datum održavanja Majske skupštine 1848. Godine, gdje se on potpisao kao Jovan Jovanović 3maj, ostalo je zauvijek Zmaj.1870. godine, nakon što je u Budimpešti ispunio svoju želju i završio studije medicine, vraća se u Novi Sad kako bi radio kao ljekar. Ubrzo nakon povratka zadesila ga je porodična tragedija, njegova žena i deca pomrli su od tuberkuloze. Iz ove tragedije proizašla je zbirka elegičnih pesama pod nazivom “Đulići uveoci“. Pored toga što je bio pisac, Jovanović se bavio i prevođenjem. Dosta je prevodio, naročito iz mađarske književnosti. Iz njemačke poezije prevodi Getea i s uspehom odražava Hajneovu ljubavnu liriku i epigram, kao i orijentalsku poeziju Fridriha Bodenšteta. Od ostalih pisaca strane književnosti, značajniji su njeogvi prevodi dela ruskog pisca Ljermontova i engleskog pesnika Tenisona.Od 1880. godine, pa do smrti, izdavao je dečji list “Neven”, najbolji srpski dječji list tada. Umro je u Sremskoj Kamenici 14. juna 1904. godine.
Nešto dalje nalazi se Saborna crkva Svetog Đorđa, najveći i najznačajniji pravoslavni hram u gradu. Saborna crkva građena je najverovatnije 1734. Od kamena i opeke. Posvećena je Svetom Georgiju. Prvobitni izgled hrama nije u potpunosti sačuvan. Nakon stradanja u Buni obnovljena je od 1851. Do 1853. Godine. Po projektu Gustava Šaibe, graditelja iz Pešte. Vremenom je crkva oronula, pa je 1902. Obnavljena. U novi visoki zvonik ugrađena su zvona, čija je izrada bila posebno naručena u Budimpešti. U drugoj obnovi, hram je dobio u enterijeru nov mobilijar, zidne kompozicije koje je naslikao Stevan Aleksić I ikonostas čiju je drvenu, rezbarenu konstrukciju uradila radionica „Retej I Benadek” iz Budimpešte, a ikone je naslikao u Beču čuveni srpski slikar Paja Jovanović. Jovanović je prikazivao svetitelje kroz likove iz života I gledajući ovaj oltar drugačije ćete poimati umjetnost. Takođe, u crkvi su njegove slike “Sveti Sava miri braću” I “Krunisanje Stefana Prvovjenčanog”.
Novi Sad ima i nekolicinu parkova, a posebnu pažnju zaslužuje Dunavski park. Nastao je na mjestu zabačenog rukavca Dunava obraslog trskom, koji je krajem 19. vijeka preuređen u park. U centralnom dijelu parka se nalazi jezero okruženo brojnim stablima platana, breze, divljeg kestena, javora i drugog drveća. Park je proglašen spomenikom prirode, a do prije par godina glavna atrakcija je bio par labudova Isa i Bisa sve dok Bisu i labudiće nisu rastrgali psi lutalice. Šta se kasnije desilo sa Isom ne znam, ali tokom zimskog perioda sam tamo zatekao samo patke. Oko novogodišnjih praznika park se ukrašava brojnim lampicama i montira se klizalište koje predstavlja pravi užitak za posjetioce. Ukoliko dođete ljeti ovo je sjajno mjesto za odmor od vrućine. Šetajući parkom naići ćete na mnoge biste, ali jedna od meni najdražih je velikom književniku Miroslavu Miki Antiću. Odmah pored parka se nalazi i Dunavska ulica, gdje su smješteni Muzej grada Novog Sada i Muzej Vojvodine.
Sa preko 400.000 eksponata koji se bave istorijom Vojvodine dugom 40.000 godina godina, Muzej Vojvodine predstavlja jedan od najvećih muzeja u zemlji.
U glavnoj zgradi, na više od 3.000 metara kvadratnih predstavljeno je preko 6.000 eksponata iz domena arheologije, opšte istorije, istorije umetnosti i etnologije. Uz to, ovo je jedini muzej u Srbiji koji poseduje arheobotaničku zbirku s preko 140.000 ugljenisanih semena i plodova.
Ovde možete vidjeti tri pozlaćena kasnoantička šlema, jedinstvena u Evropi, koji su s vremenom postali i zaštitni znak muzeja. Otkud ovi šljemovi i koja je njihova priča? Naime, gospođa Angelina Vrkatić iz Berkasova u Vojvodini, okopavajući kurukuz, našla je ove predivne i nevjerovatne šljemove. Zlatni šljemovi, sa ukrasima i detaljima, svjedoče o važnosti i istoriji Vojvodine u vrijeme Rimskog carstva, pogotovo zlatnog grada Sirmiuma (današnja Sremska Mitrovica) i kompletne priče o ovom zlatnom kraju i njegovoj istoriji. Šljemovi su iz četvrtog vijeka naše ere. Arheolozi su to ustanovili jer na jednom šljemu je upisan ratni poklič koji se vezuje za sukob cara Konstantina i njegovog rivala Licinija, koja se vodila oko borbe za tron od 308. godine. Danas su ovi šljemovi jedan od najvećih bisera zdanja pored Dunavskog parka i samo jedna od stvari koja će vas oduševiti ukoliko posjetite predivni Novi Sad. Pored svih arheoloških i etnografskih blaga imate i priliku da se prošetate rekonstruisanom ulicom iz ranog 20. vijeka s autentičnim izlozima, apoteke, fotografskog ateljea, krojačke radionice.
Poslije svih obilazaka i uživanja važno je i da se provede neko vrijeme istraživajući gastronomsku ponudu ovog predivnom grada, provesti neko lijepo vrijeme u izlasku i uživati u nezaboravnom noćnom životu Novog Sada. Jedan od mojih omiljenih lokala u centru grada u blizini Vladičanskog dvora, a to je „Irish pub Red Cow“ sjajno pivo i odlična klopa, tu u pasažima su fenomenalni „Toster“ za brzu klopu između stanica na turneji po novosadskim lokalima. Još jedan od mojih favorita je ulica Laze Telačkog u kojoj je mnoštvo sjajnih lokala za provod koje nose Lazino ime, kao na primjer „Lazino tele“, „Lazino sokače“ i mnogi drugi.

Rijeka Dunav predstavlja žilu kucavicu Novog Sada, a osim njegovog ekonomskog značaja, posjeduje i turistički potencijal, iako on nije u cjelosti iskorišten. Najpopularnije mjesto uz Dunav je svakako plaža Štrand, smještena u naselju Liman, nedaleko od Mosta slobode. Plaža je zvanično otvorena 1911. godine, a popularna je i dan danas jer Novosađani rado dolaze ovdje kako bi uživali tokom lijepog vremena. Plaža je uređena, sa ležaljkama, suncobranima i tuševima, te brojnim barovima i drugim pratećim sadržajima. Ulaz se naplaćuje. Obala Dunava, pa i sam Štrand, ima i svoju mračnu stranu jer su tokom Drugog svjetskog rata mađarski fašisti ovdje dovodili i ubijali ljude, gurajući tijela žrtava pod led. Kao svjedok ovim događajima izgrađen je spomenik žrtvama racije koji gleda na Petrovaradinsku tvrđavu na drugoj obali rijeke.
Autor: Zoran MATIĆ