EHO Portal

Na današnji dan rođen Ivo Andrić: “Eee moj nobelovac”

Na današnji dan rođen je jedan od najvećih književnika u istoriji ovih prostora. Nevjerovatni ljubitelj života, valjda zato što je već kao mali bio veoma bolešljiv i shvatio je kako se život lako gubi. Možda najbolji poznavac svih narodnosti, religija i karaktera ljudi koji ovdje žive jer je od malih nogu rastao i formirao se uz ljubav i običaje svih naroda. Čovjek koji je proslavio sve vrline i mane zemlje i ljudi od kojih je potekao. Član i simpatizer „Mlade Bosne“. Pripadnik francuske masonske lože iz koje je izbačen zbog da tako kažem niskih strasti kojima čovjek teško odolijeva. Onaj koji je kao ambasador zastupao zemlju u skoro čitavoj Evropi, bio savremenik mnogih bitnih istorijskih figura, pa i tog famoznog Hitlera kojeg mu danas zamjeraju i mrtvome na nos nabijaju. Onaj koji je sve što je zaradio poklonio, a sretan bio samo kada je oženio ljubav svog života, ali prave ljubavi kratko traju po nepisanom pravilu. Književnik prevođen na razne jezike svijeta i nagrađen Nobelovom nagradom za svoj opus. Na današnji dan rođen je Ivo Andrić.

Ovaj simpatični gospodin kojeg pamtimo po nevjerovatnim djelima i onoj fotografiji gdje sa naočalima, u baloneru i blago nasmijan stoji pored Višegradske ćuprije rođen je 9.10.1892. u Travniku.

Neću puno da vas zamaram sa biografijom jer je ona lako dostupna, zamislio sam da vam za ovaj rođendan našeg jedinog nobelovca predstavim listu mjesta u Bosni i Hercegovini koja su vezana za ovog gospodina, a vi ih možete posjetiti. Pa da počnemo.

Rodna kuća Ive Anrića u Travniku

Travnik je rodni grad našeg jedinog nobelovca, gospodina Ive Andrića i pogrešno bi bilo doći u Travnika a ne obići njegovu rodnu kuću.

9. oktobar 1892. je u četvrti Zenjan rođen Ivo Andrić. Danas je rodna kuća pretvorena u muzej i to sjajan muzej vrijedan vaše pažnje. Muzej je otvoren svim danima, a ulaznica je 3KM. Ako gledate sa ulice to je klasična bosanksa kuća iz tog vremena, sa visokom avlijom baš kao one što ih Ivo u Travničkoj hronici pominje. U prizemlju je ukusno uređena kafanica, a u dvorištu reljef nobelovca koji vas srdačno dočekuje. Unutar muzeja imate priliku vidjeti rodnu sobu sa namještajem i kolijevkom. Takođe, tu su krštenica, diplome i svjedočanstva iz škole, rukopisi i njegovih 17 knjiga prevedenih na čak 40 jezika. Naravno tu je i kopija diplome Nobelove nagrade koju je dobio 1961. godine. Muzej organizuje i turu pod nazivom „Travnička hronika“ što vam toplo preporučujem jer ćete na zanimljiv način upoznati Travnik na način kako ga je Andrić vidio. Taj nasmijani diplomata i književnik sa naočarima je možda jedna od najsjajnijih zvijezda Bosne i Hercegovine, a u svom rodnu gradu nema ulicu što i dalje ne mogu da shvatim ali eto, možda se promijeni.

„Lutvina kahva“ na Plavoj vodi

Najljepše mjesto na Plavoj vodi u Travniku je „Lutvina kahva“. „Na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala Lutvina kahva“ tako ju je u Travničkoj hronici opisao Andrić. Ova kafana je okosnica romana, jer u njoj počinje i završava. Nastala je nakon što je austrougarski prijestolonasljednik, princ Rudolf, jedinac cara Franje Josipa i Elizabete Bavarske, 1887. godine posjetio Travnik i svratio na izvor rijeke Šumeće.

Svidjelo mu se baš-baš pa je ekspresno poslao lovu za izgradnju nove kafane. Prije se tu, u doba kad je princ svratio, nalazila neugledna kafana, a ova što ju je on sagradio trebala se uvijek zvati po njemu. Neko vrijeme se i zvala, ali je onda opet postala Lutvina, makar je i Lutvo davno preselio na bolji svijet i odavno o njemu niko ne zna ništa osim onog što je Ivo Andrić zabilježio u Travničkoj hronici, a tu se, znaš ti to dobro, zbilja i fikcija uvijek miješaju i isprepliću. Specijealitet kuće je kafa u fildžanu i džezvi sa rahatlokum, cigareta marke „Drina“ poznata kao „zidaruša“ te kutija šibica jer kafa bez cigarete jednostavno nema romantiku i pušenje je zdravo. Taj mali ritual koji dobijete, karirani stoljnaci i nevjerovatan ambijent koji vas okružuje su po meni najveći spomenik „ćejfu“, jednoj emociji koja se čuva i gaji na ovim prostorima. Takođe, favorit kod Lutve je i baklava koja liječi sve poznate i šest neotkrivenih bolesti. Tako ja uvijek završavam posjetu Travniku.

„Na Drini ćuprija“ ili most Mehmed paše Sokolovića

Priču o mostu na Drini, u Višegradu, počinje u drugoj polovini 16. vijeka, i to u periodu između 1571. do 1577. godine. Upravo put koji je vodio kroz Višegrad je bio važna tačka na takozvanoj „Carigradskoj džadi“, putu koji je spajao tadašnju Bosnu sa turskim Carigradom. Ovo nevjerovatno mjesto je od 2007. godine zaštićeno UNESCO-om i smatra se jednim od najsjasjnijih spomenika Otomanske arhitekture. Dok šetate mostom osjećate svu tu istoriju. Čitate natpise, udišete sve te vijekove života. Ima nešto posebno u starim mostovima, kao da nikad ne zaboravljaju sve one ljude koji su tuda prolazili. Već ste mogli zaključiti da sam ljubitelj pogleda koji oduzimaju dah. Ako želite da doživite pogled na moćnu Drinu i njenu ćupriju predlažem odlazak na ograđeni vidikovac sa kojeg se pruža fenomenalan pogled. 

Posebna zanimljivost vezana za ovaj most, koji je simbol ne samo Višegrada, već i čitave Bosne jeste kamen od koga je građen. Za stvaranje ovog impozantnom mosta koji čini jedanest lukova bio je zadužen Kodža Mimar Sinan, poznatiji kao „veliki arhitetkta Sinan“. Opis gradnje ovog mosta, kao i događaja koji su je pratili je savršeno opisao baš Ivo Andrić. Pored toga što je opisao gradnju samog mosta, Ivo Andrić je u svom djelu dao prikaz i čitave bosanske kasabe i brojne događaje koji je istorija zabilježila, a vezani su za gradnju ovog mosta. Predlažem da počitate roman „Na Drini ćuprija“ jer ćete tada najbolje doživjeti ovaj grad. Roman je Andrić napisao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je nakon ambasadorskih dana provedenih u Berlinu, završio u Beogradu 1944.  kao podstanar bez posla i prihoda (odbio je ponuđenu penziju okupatorskih vlasti), objavio ga je netom po oslobođenju 1945. godine. Inspiraciju za roman, Andrić je pronašao u vlastitom životu svoje djetinstvo proveo je u Višegradu kod strine koja ga je othranila, kad mu je majka ostala bez prihoda nakon muževljeve smrti. U Višegradu je završio osnovnu školu i poput svih višegradskih dječaka lovio krkušice i plote po Drini i gledao ovaj impresivni most.

„Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti.“ je moj omiljeni citat i najbolji opis kako trebamo živjeti i gledati unaprijed.

Andrićgrad

Jedan moderni spomenik koji je nedostajao da bi ovaj grad bio potpun. Za izgradu ovog fenomenalnog kompleksa možemo zahvaliti slavnom režiseru Emiru Kusturici. Andrićgrad, smješten na ušću dviju rijeka, Drine i Rzava, ponikao je i stoji ponosno da opominje i podsjeća, kao na Drini Ćuprija. Ovaj, od kamena podignut grad, sinonim je za svu čvrstinu i postojanost kojima odiše Andrićevo stvaralaštvo i najbolji je muzej ovom velikom književniku. Andrić kroz svoja djela objedinjuje istoriju i mit, legende na osnovu kojih dajemo smisao i oblik svom postojanju. Smješten na 300 metara od Mosta na Drini, sa kojim je neraskidivo povezan, Andrićgrad zajedno sa njim pripovjeda i dočarava ljudsku i društvenu panoramu proteklih vijekova.

Andrićgrad je svojevrsna defincija kulture i umjetnosti, mjesto čijim ulicama defiluju domaća, ali i strana najveća imena iz svijeta filma, muzike, književnosti i svih drugih kulturno-umjetničkih branši.. Treba napomenti i da ponovo radi bioskop. Multipleks „Dolly Bell“ u čijem sastavu se nalaze tri bioskopa, prikazuje filmove vodećih svjetskih kompanija, nezavisne i domaće produkcije.

Namjera profesora Kusturice bila je sačuvati istoriju od zaborava, dati joj život i otjelotvoriti je u ulicama jednog grada. Kada krenete u obilazak, jedna od takvih koja piše istoriju je i ulica Mlade Bosne, koja je dobila ime po političko revolucionarnom pokretu, čiji je član bio i sam Ivo Andrić. Borba za samostalnost i jedno odlučno „ne“ okupatoru, ujedinili su veliki broj ljudi, čije je herojstvo zaslužilo da se pamti i obilježava. Nešto dalje, nalazi se Trg Nikole Tesle i tu nas dočekuje spomenik Ivi Andriću visok i ponosan, istovjetan onome na Andrićevom vencu u Beogradu, u onom čuvenom mantilu kao na fotografiji pored Ćuprije.

Kusturica se trudio da svaki dio grada ponese ime velikih i značajnih ljudi naše istorije, pa je tako glavni trg dobio ime baš po Nikoli Tesli. Takođe, tu je i spomenik braći Sokolović, Mehmedu i Makariju koji su ovdje ponovo zajedno. U Andrićgradu se nalazi i Trg Petra II Petrovića Njegoša, a nedaleko odatle i njemu posvećen spomenik. „Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi“ vodeći se ovim čuvenim Njegoševim riječima, Emir Kusturica želio je potvrditi neprolaznost veličina kakve su bili Andrić, Njegoš, Tesla i mnogi drugi čija su djela i rad ostali da žive i govore umjesto njih. Tu je i Andrićev institut i galerija koja je ispunjena umjetničkim djelima slikara sa ovih prostora.

Kada završite svoj obilazak onda predlažem da se odmorite u nekoj od kafana ili slatičarni, gdje možete probati domaće poslastice uz kafu. Što se tiče ručka tu je restoran „Zlatna Moruna“ koji je naziv dobio po onom istom u Beogradu u kojem je Gavrilo Princip dogovarao atentat na predstolonasljednika. Magija Andrićgrada počinje predveče kada možete uživati u nezaboravnom pogledu i zalasku sunca na Drini.

Andrićeva spomen učionica u Višegradu

Jedna od mojih omiljeni atrakcija je spomen učionica Ive Andrića. Ja sam veliki poštovaoc lika i djela Ive Andrića (možda ste to već ukapirali), pa uvijek predlažem da posjetite ovaj sjajan muzej koji je udaljen samo 500 metara od Ćuprije.

U pitanju je klasična replika učionice iz tog perioda u kakvu je zaista išao Andrić. Ovdje ćete čuti mnoge zanimljive priče o nobelovcu i osjećati se kao u 19. vijeku.

Most na Žepi

„Oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene. Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostavili tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom“, zapisao je Ivo Andrić. Nobelovac je bio iskreni ljubitelj mostova, a upravo ovaj mu je prirastao za srce i stvarno ima nešto posebno u ovoj građevini. Prema raspoloživim podacima, most na rijeci Žepi, sagrađen je neposredno nakon gradnje Višegradske ćuprije. To je bilo vrijeme vezirovanja Mehmed-paše Sokolovića, koji je nastojao poboljšati komunikacije u Otomanskoj carevini.

Pretpostavlja se da je most projektovao jedan od učenika najslavnijeg turskog graditelja Mimara Sinana, vjerovatno Mustafa-čauš. Most na Žepi nalazio se na ušću ove rijeke u Drinu do 1966. godine, kada je zbog izgradnje HE Bajina Bašta i podizanja nivoa Drine izmješten na novu lokaciju, oko 500 metara nizvodno od naselja Žepa, nedaleko od Redžeb-pašine kule. Ovaj čudesni most, iako manjih dimenzija, predstavlja jednu od najelegantnijih građevina na prostoru BiH. Iako premješten i veoma star, most odoljeva vremenu i nemaru, što govori o kvalitetu i ozbiljnosti neimara davnih vremena. Most je dug 21,6 a širok 3,95 metara. Najveći uspjeh ostvaren je potpunim funkcionalnim i estetskim uklapanjem građevine u prirodnu sredinu. Dok prilazite mostu stičete dojam da se radi o djelu prirode, a ne čovjeka. Ovo graditeljsko remek-djelo pod zaštitom je države, kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine od 2005. godine. Most je lako posjetiti tokom proputovanja kroz istočnu Bosnu ili tokom boravka u Višegradu.

Ovim završavam moj mali omaž za rođendan velikom čovjeka. Čitajte Andrića, čitajte Eho portal, putujte i uživajte, a Ivi vječna slava i hvala.

Autor: Zoran MATIĆ

);
Visit Us On Facebook