EHO Portal

Mostar: Biser Neretve čaroban i danju i noću

“Čaršija sa mostom” je opis za ovaj grad u starim spisima i putopisima iz ovog grada i stvarno to je najtačniji opis jer jedna od najčešćih fotografija koja u svijet ide iz Bosne i Hercegovine.

Prepoznatvljivi grad sa obe strane rijeke Neretve povezan mostom koji je meni jedno od najdražih mjesta u cijeloj zemlji. Danas je Mostar peti najveći grad u zemlji. Biser Hercegovine je mjesto za sjajno uživanje i odmor koji nećete zaboraviti. Mostar je grad divnih ljudi, iskrenih i gostoljubivih, i grad sa prelijepim ženama, onako grandioznim i savršenim da vam koljena počnu klecati.

Grad legendi i snažne istorije, grad čuvanog pjesnika Alekse Šantića, odlične gastronomske ponude i nevjerovatnih vrućina. Ono na šta se morate naviknuti i pripremiti je vrućina, tokom ljetne sezone temperature u Mostaru prelaze 40 stepeni tako da oprezno. Takođe, uvijek preporučujem da prenoćite u Mostaru jer je to najbolja opcija za upoznati grad. Bezbroj puta sam posjetio grad na Neretvi i nikako se ne mogu odličiti da li je ljepši noću ili danju.

Već sam spominjao most, moj omiljeno mjesto u Mostaru. Prvobitno građen između 1557 – 1566. godine, te kasnije ponovo obnovljen 2004. godine, ovaj most uvršten je na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a, kao i komplentno staro gradsko jezgro.

Građen je po naredbi sultana Sulejmana Veličanstvenog a već tada Mimaru Hajrudinu određena smrtna kazna ukoliko bi se luk Mosta ikada raspao. Prema predanju je Hajrudin već pripremio vlastitu sahranu prije zvaničnog skidanja skele, te dan uoči skidanja iste napustio Mostar u strahu od sudbine koja ga je mogla zadesiti. Malo tužno zvuči priča da zapravo gotov Stari most, koji je još tada predstavljao vrhunac graditeljstva, nikada Hajrudin nije vidio.

Luk mosta dug je skoro 29, a visok 20, metara, a njegov profil je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina uopšte i može napraviti. Legende o gradnji mosta su brojne ali mene je fascinirala ona da je u njega stavljeno skoro 300.000 jaja jer su bjelančevine i med sjajna vezivna masa, čak je tada bilo zabranjeno konzumirati jaja jer su bila potrebna za izgradnju mosta. Ovaj prelijepi gorostas je svijetle sjajne boje koja se mijenja tokom dana, zavisno od pozicije Sunca koje kao da svoj dnevni put ima baš preko mosta.

Kada dođete u Mostar poželjećete da odete kući sa sjajnim fotografijama. Najljepše poglede na Most imate sa njegovih obala, pored restorana „Šadrvan“ možete sići na sedru sa koje imate nevjerovatan pogled na most, po mom mišljenju to je najintimniji pogled na most koji ćete naći u gradu, nekako najbolje doživiti ljepotu i snagu ove građevine. Takođe, šetalište koje vodi ka Sahat kuli ispunjeno je sjajnim vidikovcima.

Mada moj lični favorit je restoran „Urban grill“ jer volim uživati uz kafu ili klopu uz pogled od milion dolara. Sjajna terasa sa koje se pruža odličan pogled na most i njegove obe strane. Još ako uzmete tradicionalnu smokvaru (kolač nalik hurmašici sa pekmezom od smokava) to bi mogao biti fenomenalan užitak u gradu na Neretvi.

Ima još jedna stvar koja je karakteristična za Mostar a to su skokovi sa Starog mosta. Kažu da nije mostarac ko nije skakao sa mosta. Skokovi se organizuju i određenim danima ali kada god da šetate imate priliku da vidite nekog hrabrog čovjeka koji će skočiti u hladnu Neretvu.

Iako danas hladna Neretva služi za osvježavanje, gledanje skokova i uživanje ima jedna legenda koju su mi ispričali mještani a vezana je za skokove sa mosta. Jednog vrelog drugog avgusta je u grad stigao naočit stranac, žute kose i obrva za kojim su se svi okretali. Jako ljubazne i prijatne naravi stranac je hodao ulicama, pričao s ljudima, upoznavao se s običajima. Niko nije znao odakle se pojavo. Kako mu je bilo prevruće na heregovačkom ćelopeku, odlučio se osvježiti u Neretvi. Kako je skočio, tako je nestao. Danima su ljudi tragali za njim, ali od njega ni traga ni glasa. Da je nekada postojao svjedočila je samo uredno spremljena odjeća na kamenu pored rijeke. Niko se nije usuđivao maknuti je. Neki su čak tvrdili da su noću neka čudna bića igrala kolo oko odjeće i nestajala s prvim zracima zore.

Onako kako je stranac nestao, tako se pojavio nakon nekog vremena. Lutao je ulicama sam, ne komunicirajući ni s kim. Iako su mu se oni odvažni približavali u nadi  da će otkriti gdje je bio, mladić je ostao nijem na njihova pitanja. Legenda dalje navodi da je krenuo u šetnju uz rijeku jednoga dana i nakon toga više nikad nije bio viđen. Dugo se ovaj događaj prepričavao među mještanima, a oni malo učeniji su imali čak i teoriju o njegovom nestanku. Prema njima su mladića nakon što je skočio u rijeku vilenjaci zarobili ali se jedna od vila zaljubila u njega. Kako on nije znao pravila rijeke, budući da je stranac, ona se sažali nad njegovom sudbinom te zamoli svoga oca da ga vrati u njegov svijet a ovaj kako bi sačuvao tajnu rijeke pristade na to samo pod uslovom da mladić bude nijem. Legenda navodi da se u noći sa 1. na 2. avgust, kada je svetkovina svetog Ilije, Neretva posebno oglašava, svojim šumom koji kao da doziva nove žrtve.

Idemo dalje sa obilaskom Mostara ali se zadržavamo na mostovima. Kriva ćuprija se nalazi u neposrednoj blizini Starog mosta, bila je svojevrsna proba za gradnju velikog mosta. Izgrađena je 1558. godine i ono što je meni nevjerovatno kada je u pitanju ova lokacija je ta mirnoća, kao da ste u drugom gradu a ne dvije ulice udaljeni od Starog mosta koji je uvijek preplavljen turistima i posjetiocima. Ukoliko želite uživati u sjajnom pogledu na Krivu ćupriju predlažem restoran „Divan“ jer se njegova terasa nalazi uz vodu i pruža se sjajan pogled, a ako ste više za uživanje uz kvalitetno pivo i rokenrol muziku onda se spustite do paba „Black dog“. Kako god da se odlučite uživajte u mirnoći ovog dijela grada i ponesite hranu za mačke jer je Mostar grad prepun divnih mačaka, a u ovom dijelu grada ih ima bezbroj.

Koski Mehmed-pašina džamija sagrađena je 1619. godine, a smještena je u najstarijem dijelu Mostara, pored rijeke Neretve. Ovaj zadivljujući prizor osmanske arhitekture je jedinstven spomenik vremena i po meni jedan od najvažnijih vjerskih objekata u gradu. U džamiji se nalazi izvanredna kolekcija zapisa iz Kurana te sadrži tepih koji je poklonio austrijski monarh Franjo Josip I. Imate mogućnost kupovine kolektivne ulaznice u iznosu od 12KM sa kojom možete obići samu džamiju, popeti se na minaret radi nevjerovatnog pogleda i izaći na terasu koja se nalazi iza objekta da bi napravili najbolje fotke Starog mosta. Takođe ako posjetite Mostar na jedan od onih vrućih dana kada i ptice idu pješke obavezno popijte vode sa Šadrvana jer je nevjerovatno hladna i imate priliku za jedinstveni okus Neretve.

Katedrala Marije Majke Crkve jedna je od četiri katoličkih katedrala u BiH. Smještena je oko 1.5 km zapadno od Starog Mosta, a sagrađena je jednostavnim, ali zanimljivim postmodernim stilom. Franjevačka crkva Sv. Petra i Pavla originalno je sagrađena 1866. godine, ali je uništena za vrijeme rata 1992. godine. Nova crkva sagrađena je na postojećim temeljima, a smještena je 400 metara zapadno od Mosta. Tu ćete pronaći knjižnicu koja sadrži preko 50 000 zapisa i bogatu zbirku slika talijanskih majstora iz 16. i 17. vijeka. Ako od samostana prošetate na sjever doći ćete na Španski trg, mjesto kojim dominira Mostarska gimnazija. Prelijepa i specifična građevina okružena parkom Zrinjevac. Mjesto predivno za odmor i kafu. Takođe dok ste u parku možete posjetiti Kulturni centar „Stjepan Kosača“ i spomenik kraljici Katarini Kosači, ili spomenik čuvenom kung fu majstoru Brus Liju za koji vjerovatno nikad nećemo saznati zašto se nalazi u Mostaru.

Takođe, u Mostaru se nalazi i pravoslavni Saborni hram. Saborna crkva u Mostaru (Crkva Svete Trojice) najstarija je hrišćanska crkva u Mostaru. Sagrađena je 1873. godine. Rekonstrukcija crkve započela 2010. Godine, tako da je trenutno u izgradnji, ali je u funkciji pa predlažem da je obiđete.

Tokom jednog od mojih boravaka u Mostaru želio sam obići muzeje koji čuvaju kulturu načina života u nekom ranijem periodu. Kako su to ljudi živjeli, po kojim običajima, kako su sve te stvari koje su nama danas normalne izgledale u periodu 16. i 17. vijeka. Ukoliko i vi želite obići ovakve interaktivne muzeje predlažem vam Kajtazovu, Bišićevu i Muslibegovića kuću.

Kajtazova kuća nekoć je bila harem za turskog suca, a sagrađena je u kasnom 16. vijeku. Originalna struktura i predmeti kao što su osmanski tapeti i knjige na arapskom jako dobro su očuvani. Kuća pripada potomcima izvorne porodice i pod zaštitom je UNESCO-a. Bišćevića kuća poznatija kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća. Sagrađena je 1635. godine. Ova stara otomanska kuća potiče iz 17. vijeka. Današnji vlasnik takođe je potomak originalnih vlasnika i potrudio se da u kući skupi dosta etnografskog sadržaja.

U ovom muzeji možete vidjeti kako je živio jedan bračni par u tom periodu. A sad moj favorit, Muslibegovića kuća sagrađena je prije otprilike 300 godina i smatra se jednom od najljepših kuća iz osmanskog perioda na Balkanu. Kuća se razlikuje od prethodnih gradnji u tom vremenu po tome što u središtu sadrži vrt. Podijeljena je na dio za muškarce i dio za žene što i jeste jedna od glavnih karakteristika tog perioda. Ovdje možete uživati u očuvanoj gradnji, predmetima i dokumentima koji daju uvid u život pod vlašću Osmanlija. Ulaznica iznosi oko 4KM. Dio kuće pretvoren je u hotel pa možete i prenoćiti tu, što vam iskreno preporučujem jer je nevjerovatno, kao da sam upao u „Povratak u budućnost“ ali slavenska edicija.

Prilikom obilaska grada uživajte u čaršiji, u tim malim dućanima koji su čak i opjevani u onoj čuvanoj sevdalinki „Lijepi li su mostarski dućani“ tu ćete naći najljepše suvenire i hodati onom istom kaldrmom koja vijekovima čuva priče ovog grada. Šetajući čaršijom možete obići muzej „Hamam“ koji se nalazi u jedinom očuvanom hamammu iz 16. i 17. vijeka i prikazuje spa turizam iz otomanskog perioda ili kuću Džemala Bijedića jednog od najpoznatiji političara iz perioda SFRJ, čovjeka koji je trebao nasljediti presjednika Tita ali je stradao u avionskoj nesreći. Mi smo se odlučili da iz čaršije prošetamo do „Muzeja Hercegovine“ koji čuva i prikazuje život ovog grada kroz vijekove. Takođe, u muzeju možete pronaći veliki broj eksponata vezanih za čuvenog pjesnika Aleksu Šantića što je meni bilo posebno drago.

Aleksa Šantić je bio jedan simpatični čovjek sa brkovima, divna osoba koju su krasile sve karakteristike jednog Mostarca. Rođen je u ovom gradu 27. maja 1868. a tu je preminuo 2. februara 1924. godine. Rođen je u naselju Brankovac, najstarijem naselju u Mostaru. Njegova rodna kuća danas pripada adventističkoj crkvi i morate se najaviti za obilazak, ma da u njoj se nalazi samo spomen soba.

 Čitavog života htio je biti umjetnik, imao je tu crtu u sebi. Ugledao se na Vojislava Ilića i Jovana Jovanovića Zmaja i prateći njihov put postao jedan od najvažnijih pjesnika koje Bosna i Hercegovina poklonila svijetu. Ugledao se i na stranu školu, poštovao je Hajnriha Hajnea i čak je preveo njegovu pjesmu koja je danas jedna od najljepših sevdalinki, a to je „Kraj tanana šadrvana“. 

Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika. Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već ljepotica iz raja.

Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Istina je da porodica nije bila sretna zbog Aleksine pjesme, zamjerili su mu, čak je njegov brat smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u magazi Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj o anđelu na zemlji.

Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada. Emina se udala sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca. Iako za života nisu progovorili ni riječ danas su zajedno. Ukoliko šetate Titovom ulicom doći ćete do parka u kojem se nalazi spomenik ovom čuvenom pjesniku a odmah iza njega na kraju ulice je spomenik čuvenoj Emini i tako možete ukazati poštovanje čuvenoj i nezaboravnoj ljubavi.

Aleksa Šantić je umro 2. februara 1924. godine, a sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru. Umro je od tada neizlječive bolesti tuberkoloze.

Moj dragi drugar Zlaja pičao mi je da je njegov deda prvi put vidio točak sa gumom baš na njegovoj sahrani, bio je to događaj koji je čitav Mostar zavio u crno. Zvonile su i pravoslavne i katoličke crkve, sa džamija se čula molitva, čak su i fenjeri bili obljepljeni crnom trakom. Zbog velikog broja ljudi koji su htjeli da odaju počast mrtvom pjesniku kovčeg je iz kuće premješten u Srpski dom u današnje Narodno pozorište.

Iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja, bilo ih je koji su pješke prevalili po 40, 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jednom svog pjesnika i poklonili se njegovim sjenima. U jedan sat popodne porodica i prijatelji su Aleksine posmrtne ostatke unijeli u kola i tako se pjesnik poslednji put prošetao Mostarom. Prvo što uvijek uradim kada posjetim Mostar je odlazak na Šantićev grob. Nalazi se na starom groblju lijevo od ulaza u Saborni hram, nakon nekih petnaestak stepenica sa vaše lijeve strane ukazati će vam se grobnica posvećena pjesniku koji je svoj grad neizmjerno volio.

Ovom pričom o Aleksi Šantiću želim da završim priču o Mostaru i da vas pozovem da obavezno obiđete ovaj biser na Neretvi. I opet ponavljam prenoćite jer večeri su ovdje nevjerovatne.

Mostar obiluje velikom ponudom hotela, hostela i apartmana. Moj prijedlog je da smještaj potražite u starom gradu. Cijene su prihvatljive, a pogled nestvaran. Ukoliko ipak volite hotele, moj prijedlog je hotel „Ero“. Takođe, ako se želite pozdraviti od Mostara na specifičan i jedinstven način moj prijedlog je „zip-line“ sa brda Fortica u dužini od 650 metara a nevjerovatan pogled i iskustvo.

Autor: Zoran MATIĆ

);
Visit Us On Facebook