Za mene Katedrala Notre-Dame de Paris ili Bogorodična crkva u Parizu nije samo vjerski objekat, iskreno na njenu osnovnu namjenu sam i zaboravio prilikom posjete ovom mjestu.
Otvorena je 1345. godine i to znači da ovo mjesto ima 857 godina, a ako zavirite u njenu istoriju otkrićete mnoge bitne događaje koji su otišli u istoriju baš iz ovog mjesta, kao na primjer krunisanje Napoleona.
Ni ti događaji, ni sakralna važnost ni te bitne „face“ meni nisu bile važne, nego taj osjećaj da se nalazim na jednom bajkovitom mjestu, grandioznom, mjestu iz mog djetinjstva, mjestu gdje živi Kvazimodo i njegova raja.
Nalazi se u Latinskoj četvrti, koja je ispunjena kafićima i restoranima, kao i malim prodavnicama uz rijeku Senu. Prvo što smo uradili kad smo stigli je popili kafu sa pogledom na katedralu jer tako udaljeni od silnih turista smo uživali u pogledu na jednu od najpoznatiji crkvi svijeta.
Na ulazu nas je dočekala gužva, red, selfiji i sve ono što turizam čini neobjašnjivim, ali mi smo sve to zanemarili i uživali u pogledu na ulazna vrata urađena do najsitnijih detalja sa bezbroj malih perfektno isklesanih figura. To mi je bio prvi znak šta me čeka unutra.
Ulaz u katedralu je bio besplatan, unutrašnjost ispunjava sve standardne jedne katedrale, ogromna, sa dva reda klupa i oltarom, da smo samo projurili kroz nju, propustili bi brojne sitnice koje je čine neopisivom kao što su prikaz života Isusa Hrista ili vitraž na prozoru iza oltara koji ovoj katedrali daje svjetlost već vijekovima.
Jedna zanimljiva stvar za one koji voli arheologiju je kripta koja je otvorena 1965. godine, tokom renoviranja otkrili su stare ostatke naselja na kojima je izgrađen Notre-Dam.
Crkva ima dva tornja koji su popunjeni gargoilima, i to je ono zbog čega ću uvijek pamtiti ovo mjesto u punom sjaju. Platite ulaz, stanete u red, ulazi tačan broj ljudi, čekate, uđete nadate se liftu ali ne, čekaju vas stepenice, abnormalno mnogo strmih stepenica. Nakon alpnističkog treninga (svi koji znaju mene znaju da smo alpinizam i ja dva svijeta različita) izlazite na balkon, i svuda oko vas su gargoili koji posmatraju i čuvaju Pariz. Mi nismo bili opčinjeni samo njima, jer pogled koji se pruža sa tornjeva je fenomenalan.
Ove figure i ne bi bile toliko bitne da 1831. godine Viktor Huho nije napisao Zvonara Bogorodične crkve i tako smo skoro svi kao klinci upoznali Kvazimoda i Esmeraldu i njihove drugare kamene figure koji noću ožive.
Na fotografiji iznad možete vidjeti jednog smorenog gargoila koji ne vjeruje šta su mu uradili od grada.
I tako mene natjerao da na prvo mjesto moje „bucket list“ u Parizu bude Katedrala Notre-Dame i njeni čuvari.
Razlog zbog čega Vam sve ovo pišem je nesretni požar koji je ovo mjesto iz bajke zahvatio 15. aprila ove godine i natjerao me da se sjetim mog boravka tamo.
Kvazimodo i Esmeralda su beskućnici ali garant igraju tango na trgu Konkord a čuvaju ih njihovi gargoili i vratiće se kući kad im bude ćejf. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj na balkonu, sreća i poštovanje za ovaj vijekovni testament vremena.
Kad se restaurira i kad se potrude da povrate barem malo onog starog sjaja želim vam da je posjetite i uživate taj duh Pariza koji je najintezivniji baš na ovom mjestu barem po mom mišljenju, a do tad laku noć Notre-Damm.
Autor: Zoran MATIĆ
