Legendarni gitarista je izgubio dugogodišnju bitku s karcinomom, a američki mediji prenose da se rokeru stanje naglo pogoršalo prije tri dana.
Edi je bolovao od raka grla, a ljekari su nedavno otkrili da se proširio na mozak. Uz njega su bili supruga Dženi, sin Volfgang i brat Edi.
Van Hejlen je posljednjih pet godina živio na relaciji Amerika – Njemačka zbog tretmana. Iako je bio pušač, u jednom intervjuu je rekao da misli da je dobio rak grla od metalne trzalice koju je često nosio u ustima 20 godina. Uprkos dijagnozi, nastavio je da se bavi muzikom i uživa u svirci sa sinom Volfgangom, koji je od 2006. godine basista u očevom bendu.
Smatra se za jednog od najvećih svjetskih gitarista i jedan od najuticajnijih rok gitarista 20. vijeka. 2011. časopis Rolling Stone je stavio Van Hejlena na osmo mjesto liste 100 najvećih gitarista, a 2012. je u anketi čitalaca časopisa Guitar World izglasan kao prvi od 100 najvećih gitarista svih vremena, ispred Brajana Meja iz grupe Queen Aleksa Lajfsona iz grupe Rush.
Edvard Edi Van Hejlen rođen je u braku Jana van Hejlena i majke Eženi ( Indonežanka, pripadnice etničke gruoe Javanci ). Djetinjstvo je proveo u Nijmegenu na istoku zemlje. 1962. porodica se seli se u Pasadenu (Kalifornija, SAD). Edvard je odmah po dolasku počeo da svira klavir i bude zapažen kao vrlo talentovan.
U kratkom vremenu pridružuje mu se i stariji brat, Aleks. Obojica uzimaju časove klavira ali su se ubrzo preorijentisali – Edvard na gitaru, a Aleks na bubnjeve. Edi je sa otprilike 12 godina počeo konstantno da svira gitaru. Mnogo je vježbao, slabo izlazio i družio se sa vršnjacima, umjesto toga znao je da svira po čitavu noć.
Na njegov način sviranja veliki su uticaj imali prije svega Erik Klepton, potom Brajan Mej, jazz gitarista Alan Holdsvorti gitarista iz hard rock grupe Montrose, Ronie Montrouz.
Edi mijenja definiciju svega onoga što električna gitara može, pa tako razvija brzu tehniku sviranja i tehniku tapping za koju mnogi smatraju da je sam izmislio, međutim Stivi Heket, gitarista grupe Genesis tapping je svirao još sedam godina ranije. Ipak, Edi van Hejlen izveo je niz efekata koji oponašaju zvuk mašina i životinja i može se reći da je u svoje vrijeme istinski pomjerio granice virtuoznost sviranja gitare.
izvor: rollingstone
