Home > Muzika > Marčelo za EHO: “Ljudi obično misle da je najteže probiti se, ali daleko veći izazov je kako trajati”

Marčelo za EHO: “Ljudi obično misle da je najteže probiti se, ali daleko veći izazov je kako trajati”

foto: Nebojša Babić

Poznati muzičar i pisac Marko Šelić Marčelo uspješno spaja dva naizgled različita svijeta – muziku i književnost.

U ovom intervjuu za Eho-portal, Marčelo otkriva kako uspijeva da balansira između svoje muzičke karijere i pisanja knjiga, te govori o trenutnim trendovima u muzici i književnosti.

foto: Edge
Foto: Edge

Posebno nam otkriva kako se njegov muzički rad prepliće sa književnim stvaralaštvom, stvarajući jedinstvenu sinergiju koja obogaćuje oba polja.

Takođe, iznosi svoje stavove o ulozi umetnosti u društvu, ističući da umjetnost uvek p(r)obudi osjećanja i misli, igrajući vaspitnu ulogu kod onih koji je otkriju u formativnim godinama.

Marčelo oštro kritikuje savremenu “fabriku zabave” koja, prema njegovim riječima, promoviše banalnost, kič, materijalizam i nasilje, normalizujući moralno posrnuće i mentalnu skučenost.

Sa svojim jedinstvenim stilom i pristupom, Marčelo nam pruža dublji uvid u kreativne procese koji stoje iza njegovog rada.

EHO: Kako se tvoj književni rad prepliće s tvojom muzikom? Da li smatraš da su ova dva umjetnička izraza međusobno povezana ili se više fokusiraš na jedno od njih?

MARČELO: Fokus je oduvek jednak, a i elan. Razlika je u formi, ali na oba fronta moj zadatak je prilično isti: ispričati priču. U prozi, ideje su razmahanije; imaš više prostora da uđeš u karakterizaciju likova, radnja je kompleksnija – a na raspolaganju imaš samo reči da sagradiš sve to i uvučeš čitaoce. U muzici, ideje su srazmerno svedenije i direktnije, a imaš dodatna sredstva za stvaranje atmosfere: tu nije samo tekst, već i glasovi, sugestivnost muzike, ritam. Osim toga, pesme su u mom slučaju rezultat timskog rada, jer tu je celi bend. U suštini, proces je drugačiji, ali oba volim, jedan me odmara od drugog i obrnuto.

EHO: Tvoji tekstovi često istražuju složene društvene i političke teme. Koja je uloga umjetnosti, po tvom mišljenju, u podsticanju društvenih promjena i osvešćivanju javnosti? Ima li je danas uopšte ili se sve svelo samo na fabriku zabave?

MARČELO: Uloga umetnosti nije se promenila, ona je uvek bila tu da p(r)obudi osećanja i misli; u tom smislu, ona igra i vaspitnu ulogu kod onih koji je otkriju u formativnim godinama i nastave da je prate. Tamo gde to izostane tada, posle bude daleko teže dopreti. Nekultura taj problem s dopiranjem sama po sebi nema. I nije problem što postoji fabrika zabave – zdrava zabava je potrebna i nije je uopšte lako napraviti – problem je što je ta fabrika danas banalna, kičerska i ciljano zaglupljuje ljude. Da stvar bude gora, promoviše materijalizam i nasilje. Pazite: kažem „promoviše”, a ne „prikazuje”, to je bitna razlika – ni umetnosti nije strano prikazivanje nasilja, ali tamo se užas pojavljuje da bi se ogolio i osudio; način na koji se nasilje pak svakodnevno pojavljuje u onome što smo nazvali „fabrikom zabave” služi da ga afirmiše. To što zovemo „fabrikom zabave” otud je, u svojoj srži, propagandni program: služi da se svaki oblik mafijanja, primitivnog mangupiranja, moralnog posrnuća i mentalne skučenosti normalizuje. Trebalo je, što reče pokojni Torbica, organizovati da kultura – a s njom i civilizacijski vidici – stigne i u najzabačenije krajeve naših zemalja, ali naše države nisu to uradile; one su se pobrinule da svugde stigne ono što su režimi hteli da stigne: rijaliti, nacionalistička paranoja i prostaštvo.

EHO: Kako pronalaziš nadahnuće za svoje tekstove i muziku?

MARČELO: Ima smisla pitati autore zašto su napisali baš ovu pesmu ili onu knjigu, šta ih je pokrenulo da naprave baš ovaj film ili onu predstavu, tu sigurno postoji konkretan odgovor. Ali ako ih pitaš zašto su napravili sve što su ikad napravili, mislim da ti mogu dati samo neki šturi, vrlo generalni odgovor, neko opšte mesto kalibra „inspiriše me svet oko mene” ili „vijuge mi obično prorade uz kofein”. Jer istina je da nema nikakvog pravila u vezi s tim šta će te nadahnuti, nije reč ni o određenom mestu, ni o trenutku, ni o nekakvom obredu koji obaviš, pa se muze odazovu. To je, u stvari, baš jedno mistifikovanje, ako mene pitaš – ne stoji iza umetnosti blesak nadahnuća, nego sati i sati i sati rada, procesa. Mnogo je lakše imati ideju nego napraviti delo od nje. Evo, anketiraj ljude pri kafanskom stolu ili u kupeu voza i videćeš da nekakve ideje, čak dobre, padaju na pamet skoro svima.

EHO: Da li ti se, onda, pristup kreativnom procesu razlikuje kada pišeš pjesme u odnosu na pristup kada pišeš književne radove?

MARČELO: Da, zapravo prilično. Kako već rekoh, muzika je u mom slučaju rezultat timskog rada: dođem s idejom o čemu je pesma i s njenom okvirnom „dramaturgijom”, pričamo o tome, krenemo s komponovanjem, razrađujemo melodiju; tako dobijemo embrion pesme, njenu grubu muzičku osnovu. I tek tada pređem na pisanje teksta, tako da što bolje „legne” na muziku. Nakon toga dodamo detalje i aranžmane. U prozi je drugačije, tu je pak sve na meni. Polovinu procesa provedem u osmišljavanju likova i priče, što detaljnije i planskije; obično volim da za svako poglavlje imam čak i tačan scenosled. Druga polovina je konkretno pisanje, veliki piši-briši-prepravljaj-dok-ne-upali posao, prilikom kojeg se plan ponegde i promeni ako se ispostavi da ne funkcioniše kako sam hteo.

EHO: Koja iskustva su najviše uticala na tvoju muzičku evoluciju i kako vidiš svoj trenutni muzički identitet?

MARČELO: Pa, ovako s distance, rekao bih da su dve stvari najuticajnije: zaljubljivanje u žanr – i oslobađanje od njega. Na prvom albumu, želeo sam da to bude manifest žanra jedan kroz jedan, i tekstualno i muzički; potom su se, već tokom rada na drugom albumu, otvorili vidici: pod uticajem želje za pripovedanjem, pisao sam stvari poput „Svetog besa” ili „Rekvijema”, toga je bilo sve više, i te male radio-drame kamuflirane u pesme tražile su drugačiju, razrađeniju muziku; već tada formiramo prvi prateći bend. Danas, kad radimo velike koncerte, tu ima preko dvadeset ljudi na bini, forma je gotovo nalik mjuziklu, a što se pripovedanja tiče, celi poslednji album je nešto poput romana u stihu, pesme su kao poglavlja i sve je povezano jednom narativnom niti. Šire mase to i dalje podvode pod „neki rep”, ali to nije utisak koncertne publike niti onih koji slušaju cele albume. No, ekipi i meni svejedno je kako će ljudi to zvati i u šta svrstati: mi smo svoji, nemamo nikakvo žanrovsko ograničenje i u svakoj pesmi odemo onamo kud nam se učini da je najbolje za ono što pokušavamo da kažemo, pa bila to sevdalinka ili dnb.

EHO: Da li je rep u krizi zbog pojave trepa ili je u pitanju samo evolucija jednog žanra?

MARČELO: Trendovi se menjaju, žanrovi u jednom momentu budu u žiži popularnosti, u drugom se publika zasiti, pređe na nešto sledeće, to je prirodan tok stvari. I možda nekome ovi moji prethodni odgovori zazvuče nadmeno, kao „ovaj umišlja da je veći od žanra”, ali poenta mi nije bila to. Poenta je samo da od žanra ne zavisiš. Ni od podžanrova, ni od trendova. Tada će tvoja publika postojati i onda kad žanr ne stoji baš najbolje, i onda kad teraš suprotno trendovima. Ljudi obično misle da je najteže probiti se, ali daleko veći izazov je kako trajati. Šta radiš pete godine, desete, dvadesete. Trendovi su ring za mlađe, mislim da od ovih malo starijih publika očekuje ličnu evoluciju a ne jurenje mode, očekuje neke malo produbljenije misli o životu, a ne trkanje s mlađima i trapavo foliranje da si im vršnjak.

 EHO: Kako vidiš ulogu umjetnosti u današnjem digitalnom dobu? Kako se prilagođavaš promjenama u načinu na koji ljudi konzumiraju muziku i književnost?

MARČELO: Za mene, tu je reč o promeni načina komunikacije, ili direktnije rečeno: o marketingu. O tome kako ćeš predstaviti ljudima ono što radiš. To se promenilo, i ne sme se ignorisati, i nema razloga da se ignoriše. Ali to su i dalje alati, a ne suština; suština moraju biti sama dela. 

You may also like
Novi album “Deep Purple”: Misteriozni naslov i novi gitarista
Objavljen zvanični line-up drugog po redu Nektar Garden Fest-a
RAGE AGAINST THE MACHINE u Zagrebu
CHARNA i EHO RADAR u subotu u Prijedoru!
);